Thursday, May 31, 2012

Ugetsu monogatari

Kenji Mizoguchi-jev Ugetsu monogatari - 雨月物語 je priča o dva seljaka lončara koji žele da se obogate
i promene društveni status u najgore ratno vreme. Film prati sudbine, u kojima se neprestano meša stvarnost i natprirodno, dva bračna para, Genjurō i Miyagi, Tōbei i Ohama u haosu građanskog rata. Drugi par proživljava velike teškoće i stradanja, ali se posle muževljevog ponižavajuće neuspelog pokušaja da postane samuraj na kraju vraća u svoje mesto. Žene su te koje ispaštaju neuspehe svojih muževa. Dok je Tobei na tren bio u prilici da dosegne do generala, makar na prevaru, zapostavljena Ohama je silovana i zarobljena u javnoj kući.

Genjuro je zaveden od ženskog duha Wakase koja je vraćena u ovaj svet samo da bi osetila i uživala u ljubavi. Zbog iluzije materijalnog i putenog Genjuro je ostavio ženu i dete. Kada se sve ispostavi kao privid, i od zamka uživanja ostane samo davno ohleđen pepeo, kada joj se poražen vraća zaspavši u njenom naručju, ujutro otkriva da je i ona sad samo duh koji ostaje zauvek sa njim.

Jedna od najznačajnijih i najmističnijih scena se dešava na početku putovanja na maglom obavijenom jezeru kada uprkos upozorenju duha nastavljaju svoj tragičan put. 

Tuesday, May 29, 2012

Znaš li nekog dobrog



„BONO“
Pre nego što sam se preselila u Los Anđeles, zamolila sam prijatelja, Stanka, koga upoznah pod vrlo neobičnim okolnostima – let od Frankfurta do Beograda 2009.te, ako može da mi nađe privremeni smeštaj u LA. Stanko ima druga Paju koji živi u Los Anđelesu. Ne znam čoveka, ali Paja hoće da obidje stanove i preporuči mi. On je moj andjeo, čuvar u gradu andjela. Ne daj bože da mi se nešto desi, Paja sigurno priskače u pomoć.

Njegovo ime je Pavel Sfera: izvodjač, zabavljač, pesnik, fotograf, multimedialni umetnik. Ono što je neobično za njega, za celu ovu priču, i razlog zašto pravim intervju sa njim, Sfera zarađuje za život kao imitator Bonoa, pevača megapopularne grupe U2 i humanitarca a usput je i sam humanitarac, obilazeći sirotišta širom sveta ukljućujući i samu Srbiju.
-          
      Odakle si?
Rođen sam u Novog Sadu. Imao sam 4-5 godina kada smo otišli za Ameriku ali kad god sam u poseti rodbini i prijateljima u Srbiji, osećam se kao da se vraćam kući.
-        Kada si počeo da pevaš i kako se desio „Bono“?
Pevanje potiče još iz crkve. Mi smo poreklom Nazari, Rumuni iz Jugoslavije. Nedeljom ujutru bi išli u crkvu u koju bi navraćali i Rumuni iz okolnih mesta. U crkvi se pričao rumunski a uvece srpski. I jedan i drugi jezik razumem ali malo slabije pričam. U crkvi sam počeo da pevam a nedeljom i sredom uveče bile su gospel pesme.
Bono se desio oko 1979 kada sam imao 14 godina, neko je prišao i rekao da izgledam kao Bono Vox. Tada nisam znao ko je on ali sam tokom vremena sve više i više čuo o njemu. Počeo sam da sviram akustičnu gitaru . 
2001. godine otac mi umire. Tada odlučujem da hocu profesionalno da se bavim muzikom, jer svakako sam sa njom suočen još od malih nogu. Ljudi mi prilaze na raznim mestima od Home Depot prodavnica do žurki i kućnih poseta. Govore mi kako ličim na Bonoa.
Muzika je u mojim venama. 2002. godine pravim audiciju za tribjut U2 bend. Vrlo brzo smo se pročuli. Počeli smo da gostujemo po celoj Americi, moj raspored je bio kao na pravoj turneji. Počeli su da pristižu i pozivi iz raznih magazina, dnevnih novina, televizijskih stanica, preko poznatih zvezda, Bonovih prijatelja do poziva magazina Vogue da zamenim samog Bonoa na fotografisanju dok on ne dođe. Ostalo je istorija.
-           Pred koliko najviše ljudi si pevao?
Moja najveća publika bila je u Spaniji, Valensija za španski fudbalski tim Atletiko. Bilo je 25000 ljudi, imali smo ogromnu scenu kao da smo pravi U2.
-       

     Kakav je tvoj odnos sa Srbijom danas?  
Upravo sam se vratio iz Srbije. Pišem knjigu „Raising Lazarus“ o mom ocu. On je bio jako zatvoren čovek. Nikada nisam saznao od njega šta mu se stvarno desilo. A bio je na Krfu zarobljen. Uspeo sam sada da intervjuišem Jovu Kapičića i da saznam nešto više od moje familije vezano za našu istoriju. Otac, majka, još 9.toro braca i sestara i ja, došlo je u Ameriku, ali tu je bilo još 4.ro moje braće i sestara koji su umrli pre Amerike i hoću da saznam istinu. Moj otac je bio zemljoradnik, ruke su mu uvek bile u ranama. Imao je jako težak život. Dva puta je zarobljivan. Da bih saznao bar delić istine morao sam da putujem u razne delove Srbije, Rumunije, Madjarske, Hrvatske. Intervjuisao i bivše zatvorenike u Svajcarskoj, Kanadi, Americi. Hocu da oživim ime mog oca kroz ljubav, pripadnost, duhovnost, humanost, želim da svet sazna o mom ocu.
-        Šta te nagoni da pomazeš sirotištima širom sveta?
Naša porodica je bila velika. Duhovno smo vezani za crkvu i Stari Zavet i što sam stariji moj senzibilitet je jači. Siročad su „kriva“ bez da su uradili nešto kriminalno. Još kada vidiš u kojim uslovima odrastaju i kako se bore za zivot, za hranu. Humanost je dobar način da se ispravi nepravda. Voleo bih da znam da ljudi mogu da žive u miru, ali to potiče od nas samih. Imajte pozitivne, dobre misli, budite strpljivi, darujte. Negujte humanost i sreću. Ljubav je glagol, mržnja takodje. Jedno potire drugo. Ko je će šta prvo zavisi od nas samih. 





STAŠIN SPOMENAR:
1.     Omiljena reč: Milost
2.     Neomiljena: Savršeno
3.     Mesto da se poseti: Samosvest
4.     Opiši svet: Dinamičan
5.     Emocija: Inspiracija
6.     Sa kime bi voleo da popricaš: Bendzamin Disraeli
7.     Tvoj moto: „Love Rocks“


     Mustang



Tuesday, May 22, 2012

Godine previranja

Često se piše kako je neki film obradio i prikazao neku epohu. Jedan nestabilan period u Italiji dobio je pak naknadno naziv 'Anni di piombo' na osnovu italijanskog prevoda naslov filma Marianne and Juliane od Margarethe von Trotta. Film obrađuje osećanja na levici i strah od terorizama levice, a ne  brutalne bombaške kampanje desnice koje su dominirale i odnele najviše života. Iako mnogi vole da tu epohu označe promenama zakona koje su omogućile razvod 1970. i abortus 1978. bolje i suštinski ih određuju bombaška zverstva terorista iz decembra 1969. u Milanu i Rimu i avgusta 1980. u Bolonji na železničkoj stanici.

To su bile teške godine u Zajednici za ugalj i čelik. Nekoliko okolnih zemalja koje će im se kasnije pridružiti tek sredinom ili krajem sedamdesetih počeće da izlaze iz dugogodišnjih diktatura. O filmovima koji su obeležili te godine neizvesnosti, štrajkova, terorizma, uzdrmane porodice i buržoaraskog društva kome danas težimo napisano je mnogo eseja. Izgleda da je lakše pisati o tim filmovima nego direktno o tom vremenu. Na lepšoj polovini susednog poluostrva decenija je otpočela takođe sa terorizmom za navodno istog naručioca i političkim napetostima da bi sve to briljantni diktator preokrenup u svoju korist pa čak je i u vreme donošenja novog ustava koji će kako ćemo doživeti zapečatiti sudbinu njegove zemlje, podstakao krizu sa Italijom i izvršio manevre sa nekoliko divizija na granici. Ta decenija je i dan danas mnogima zlatni period. Ako je verovati umetnicima kao hroničarima, verovatno je tako, jer u kinematografiji smo imali Crni talas jednu deceniju pre.

Seks se je bio jedan od ventila dopušten tadašnjem italijanskom društvu (pa je i kontrolisano cureo preko granice koja se nikad nije zatvarala čak i u doba pomentih sukoba) a tvrda pornografija je postala izlaz za filmadžije koje su polako gubili tlo pod nogama u naletu televizije. Podsetimo samo da je početkom ovog perioda Pier Paolo Pasolini 1968. snimio film Teorem u kome je oštro napao buržoaziju, vladajuču klasu. Pre ubistva uspeo je da snimi svoju „triologiju života“ „Dekameron“, „Cvet 1001 noći“ i „Canterburyske priče“ odu slobodi, ljubavi, hedonizmu i mladosti i otpočeo triologiju smrti sa “Salo ili 120 dana Sodome”. Oštra kritika kapitalizama i vladajuče klase koja čini sve što hoće verovatno ga je koštala života. Na drugom kraju je Tinto Brass režiser živahnih i bujnih erotskih filmova koji je svoju karijeru započeo snimajući veoma opskurne filmove.

Tokom takvih sedamdesetih Alberto Cavallone je bio neobični mariginalac moćne italijanske kinematografije. Tesko je i danas drugacije odgovoriti na To je onaj ludi ili drogirani Milaneze? osim sa Da. Nekoliko filmova na početku mogu se okarakterisati kao eksperimentalni i buntovnički možda kao underground. Film Le Salamandre donosi komercijalni uspeh poigravajući se homoseksualnošću i kolonijalizmom. Sa filmom L'uomo, La donna, e La bestia napustio je sve težnje za komercijalnim uspehom i baci se svim žarom na svoje nadrealne filmove. Film je eksplozivna mešavina nadrealizma, besa, erosa radnja se odvija u italijanskom selu za vreme verskog festivala, tako da se verska ikonografija meša sa mnoštvom prizora ljudi koji se odaju orgijanju i animalističkim ponašanjem čak i sa stvarnim životinjama. Cavallone je navodno inspiracija za scenario dobio kada je razočaran u Rimu otišao da živi u udaljeni gradić na pet godina i tamo shvatio da su karnevali i druge lokalne fešte dobrodošao sigurnosni ventil za stanovnike, kada je sve moglo biti otvorenom, bez straha od odmazde ili srama. Spell je napadnut od strane svih kritičara, od kojih jedan otvoreno tvrdi da Cavallone nije režiser vec zreo za duševne institutcije.

Dok Bunuelu je šokirao svet rezanjem otvorene ženske očne jabučice, Cavallone ženi stavlja kravlje očne jabučice (miks novele Georges Bataillea L'HISTOIRE DE L'OEIL i Gustave Courbetove slike L'ORIGINE DU MONDE) u najženstveniji otvor. Razumećete zašto ovaj post nece pratiti ilustracije.

U svom sledećem filmu Blue Movie se još više opušta. Dvanaest godina nakon Blow Up, još jednom fotograf tretira svoj model kao objekat. Samo je u ovom filmu paralela nastavljena gde je prethodni režiser stao.  Nema razlike između konzerve i golog telo, oboje se koriste samo za prodaju robe, oboje su bezvredni. Isto vredi i za filmove, Cavallone nam između redova poručuje. Neprekidno odbacuje svako estetski pravilo baš kao i njegov protagonist odbacuju ono što se obično prihvaćeno kao normalno. Niz snimaka kamerom prati zvuk oružja. Slike su njegovi meci. Seks je nasilje. Nasilje je seks. Za Cavallonea, glumci su robe, a svaka roba je zlo...

Radnja filma ili barem ono što se može skrpiti od nje je sledeća, fotografi (Claude Maran), je rastrojen zbog svog iskustva u Vijetnamu (što je ponavljanje motiva iz filma Nasi momci u Kopenhagenu) i opsednut simbolima konzumerizma. Maltretira svog modela (Dirce Funari), koja pristaje da bude njegov rob. Upoznaje devojku (Danielle Dugas) koji pati od halucinacija, seksualnih fantazija o muškaracu koji želi da je siluje. Njihovi životi se isprepliću, polako se  urušavaju izolujući se od spoljnjeg sveta.

Posle je ovog filma Cavallone je  izbacio jos par oskurnijih filmova koji mogu da zadovolje samo autore emisije Šok Koridor i sličnih izgubljenih duša da bi se izvesno vreme posvetio snimanju porno filmova da bi ostao zabeležen kao čudak i u tom ogranku filmske industrije. Na kraju je zavrsio na televiziji, utočištu svih isluženih i bez ideja, radeći za RAI do kraja života. U to vreme se u susednoj Jugoslaviji razigravaju sličnim idejama pripadnici tzv. Crnog talasa i izvesni pandami Cavallone-u su Jovan Jovanović i Dušan Makavejev za koga tvrde da je sa svojim Sweet Movie direktno uticao na Cavallone-a .



Friday, May 11, 2012

Rabbits




Kratak, nadrealističan film Dejvida Linča. Cela priča se dešava u jednoj sobi između tri humanoidna zec kao u najboljim danima akademskog pozorišta.

Watch Rabbits (2002) in Entertainment |

Wednesday, May 2, 2012

L'Apollonide: Souvenirs de la maison close



Drama  "House of tolerance"  (L'Apollonide: Souvenirs de  la maison close), režisera  Bertranda Bonella bila je u  konkurenciji 64. kanskog  filmskog festivala pomalo nezapaženo. Pokušao je da nam prigušenim tonovima dočara svu raskoš Pariza na kraju Belle Epoque-a kroz poslednje dane pariskog bordela, kroz posetioce ove "house of tolerance", finu gospodu, epikurejce i dendije koji se zabavljaju i ćaskaju sa poslušnim devojkama pre nego ih izaberu i odvedu na sprat na još jednu seansu uživanja ilil ponižavanja. Sve to navodno kroz perspektivu zatočenih žena. Zatočenih ili slobodnih? Da li je zaista režiser uspeo da nam prikaže kako su te žene gledale na muškarce koji su ih posmatrali i iskorišćavali? Na to nas navodi epizoda prijema mlade prostitutke koja je napunila tek 16 godina.  Ona dolazak kod Madam i ulazak u najstariji zanat uz dozvolu roditelja tretira kao oslobođenje iako saznajemo da Madam može svoje devojke da proda drugim kućama. Film prati njeno uvođenje u tajne zanata. Ako je sve to sloboda kakav je bio život i sa kolikim su gnušanjem tek gledale mnogobrojne koje su radile po jeftinim krčmama i bivale progonjene od zakona.  Na kraju režiser daje u završnim kadrovima prikaz par sekundi današnjih prostitutki na ulici bez želje da otvara debatau o tome. Potpuno nepotrebno i suvišno.






LinkWithin

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...