Thursday, February 28, 2013

Iza Brda - După dealuri





Film o dubini i snazi dve ljubavi, usamljenosti, odrastanju. Prizori svakodnevnog života koji ostaju i podstiču razmišljanje. Da li se može naći uteha u ružnoj prošlosti i zagrejati srce sleđeno u bogatoj tuđini? Ljubav je đavo koji se ne da isterati. Manastir u nastajanju, utočište za žene kojima zaista treba otac koji brine za njih. Prizori iz ranijeg života. Smrt kao olakšanje i nova golgota za žive.

Film Iza brega je primer istancane nenametljive kritike drustva kroz složeni višeslojni scenario koji nas na kraju ostavlja zatrpanim prljavštvinom ovog sveta i jasno izgovorenim pitanjem: Ko je odgovoran za sve ovo?

Cristian Mungiu nije odgovornost svalio samo na rumunsku crkvu i neuke vernike kako bi se iz nevešto sročenih prikaza olako dalo zakljućiti. On nas vise upućuje na slabosti rumunskog društva dajući nam 
uvid u iste kroz sudbinu Aline (Cristina Flutur) u potrazi za stabilnošću i ozdravljenjem. Mungiu majstorski povremeno prebacuje fokus radnje sa manastira na društvo. Tu je iznijansiran opis postupaka lekara pre i posle tragedije raskrinkavajući dvolicno ponašanje lekarske kaste.

Odbačena jednom iz sistema sirotišta i hraniteljske porodice ona to isto doživljava i od lekara koji je 
vraćaju u manastir gde se njena nestabilnost ispoljila. Voichica (Cosmina Stratan), njena nada zbog 
koje je došla nazad u Rumuniju, je nesumnjivo voli, ali sad na drugi način ili barem ima nekog kog 
ne može da ostavi i da ode sa njom u Nemacku. Voichica se pri tome na trenutke lomi, scena traženja pasoša je antologijska kad ona najverovatnije odustaje od svega. To je kod nas nadam se odavno iskorenjeno, ali eto nije bar u tom delu EU.

Film je i o večnoj borbi pojedinca i društva, grupe u kojoj najšesce gubi jedinka. Alina je imala prilike i hrabrosti da se suoči sa svetom, ali ta joj iskustva ne pomažu u sukobu sa zbijenom grupom žena u manastiru i sa njenim glavnim suparnikom. U ovoj neravnopravnoj borbi prikaz da je njoj gubitak života manje zlo od gubitka ljubavi je odrađen na tako nepatetičan način.

Voichica i Alina odrasle su zajedno u sirotištu. Posle razdvajanja prva je odabrala da postane posvećena monahinja, a druga je posle boravka u hraniteljskoj porodici otišla na rad u Nemačku. Odatle se vraća u pokušaju da Voichicu odvede sa sobom. Svaka zajednička scena nam daje izuzetnu toplinu njihovog odnosa ma koliko to za Alinu gladnu svake ljubavi nije dovoljno.

Pored odnosa njih dve u izmenjenim okolnostima prikazana nam je slepa odanost svešteniku male grupe žena kojoj je manastir poslednje utočiste uprkos problemima sa crkvenim establismentom. Za razliku od nekih drugih filmskih priča o manastirima ove žene su slobodne. Slobodne su kao i mladi prerasli za sirotište, koji međutim nemaju kud da odu. Prihvatanje da se postane monahinja nema mnogo veze sa verom, često 
je samo nužda u filmu, nemogućnost da se vodi život u senci muževa i da se pronađe neki drugi modus vivendi. Najviše se boje unošenja nereda u njihov svakodnevni život i zajedničko obavljanje kućnih poslova, remećenja status quo-a koje im priredjuje emocionalno nestabilna Alina. I ostali u društvu van manastirskog dvorišta se identično ponašaju. Ona nikome više ne treba. Na kraju se oprašta od svih nas. Da li posle ovog filma vidimo više i dalje?

Monday, February 11, 2013

Nemačka, bleda majko



Mögen andere von ihrer Schande sprechen,
ich spreche von der meinen.

O Deutschland, bleiche Mutter!
Wie sitzest du besudelt
Unter den Völkertn.
Unter den Befleckten
Fällst du auf.

Von deinen Söhnen der ärmste
Liegt erschlagen.
Als sein Hunger groß war
Haben deine anderen Söhne
Die Hand gegen ihn erhoben.
Das ist ruchbar geworden.

mit ihren so erhobenen Händen
Erhoben gegn ihren Bruder
Gehen sie jetzt frech vor dir herum
Und lachen in dein Gesicht.
Das weiß man.

In deinem Hause
Wird laut gebrüllt, was Lüge ist.
Aber die Wahrheit
Muß schweigen.
Ist es so?

Warum preisen dich ringsum die Unterdrücker, aber
Die Unterdrückten beschuldigen dich?
Die Ausgebeuteten
Zeigen mit Fingern auf dich, aber
Die Ausbeuter loben das System
Das in deinem Hause ersonnen wurde!

Und dabei sehen dich alle
Den Zipfe deines Rockes verbergen, der blutig ist
Vom Blut deines
Besten Sohnes.

Hörend die Reden, die aus deinem Hause dringen, lacht man.
Aber wer dich sieht, der greift nach dem Messer
Wie beim Anblick einer Räuberin.
-------------

Neka svak govori o vlastitoj sramoti,
ja cu o svojoj.

O Nemačka, bleda majko!
Kako sediš zaprljana
među narodom.
Među ukaljanima
Ti padaš u oči.
Tvoj najsiromašniji sin
leži ubijen.
Pri najvećoj gladi
tvoji drugi sinovi
Podigoše ruku na njega.
To ga na
čini poznatim .
S podignutim rukama
Dignutim protiv rodjenog brata
Hoda sad oko tebe drsko
I smeje ti se u lice.
To se zna

U tvojoj kući urla laž,
a istina mora da ćuti. Je l’ tako?


Zašto te svuda hvale tlačitelji,
a potlačeni te okrivljuju?
Izrabljivani prstom na te pokazuju,
a izrabljivači hvale sistem
što je u tvojoj kući izmišljen.
A svi vide kako skrivaš skut svoje suknje,
krvav od krvi tvog najboljeg sina.
Kad slušaju govore što dopiru iz tvoje kuće
smeju se, ali ko te ugleda, maša se noža
kao da vidi provalnika.
O Nemačka, bleda majko,
ala su te udesili tvoji sinovi,
da među narodima sediš kao ruglo
ili kao užas.



Ovo je poezija Bertolda Brehta kojom počinje istoimeni film, čiji je naslov, kao i motiv, inspirisan ovim tragičnim stihovima. Intimna ispovest, kako je već jasno ne samo iz navedenih stihova, koje za film recituje Brehtova ćerka, već i iz priznanja rediteljke filma Helme Sanders – Brahms, da će biti reči o njenim roditeljima i njenom detinjstvu. Svako od nas je u životu obeležen epohom u kojoj je rođen, i koliko god da umemo da od svog života izvučemo ono najbolje, koliko god da umemo da želimo, da stremimo, trudimo se i ispunjavamo svoje želje i nadanja, ipak smo u velikoj meri ograničeni vremenom u mestom u kojem živimo. O pre- i posleratnoj Nemačkoj malo se priča iako se mnogo zna. Teško je priznati da je svetski bad-guy iz tog vremena i sam patio i lizao svoje rane u tišini i da je svaki pojedinac lično pogođen sudbinom svoje zemlje, pa bilo da je politički aktivan ili ne, ili da je na strani sistema ili protiv njega. Ovaj poetični film, kroz alegorije, sanjivo pripovedanje i meditativnu kontemplaciju stvarnosti, govori o dubokoj traumi nemačkog naroda, s jedne strane, dajući generalni istorijski okvir za pricu o čoveku i ženi, o majci i kceri, o pobedama i porazima ličnim i nacionalnim, o ženskoj prirodi i snazi kao i o muškoj volji za moć, ali iznad svega o tome kako rat uništava ljudsku prirodu i odnose.
Hans i Lena upoznaju se, zaljubljuju i stupaju u brak neposredno pred izbijanje svetskog rata. Oni su oboje mlada i snažna bića, puna volje, čedni i čisti, preplavljeni ljubavlju i nadom. Lena (Eva Mattes) je žena od malo reči i mnogo pozitivne energije. To se vidi od prvog kadra u filmu i takva ce biti skoro do kraja. Ono što je tako očigledno u njenom karakteru nije tako jasno kad se radi o Hansu. Vidimo mladića naivnog, veselog i površnog, mladića punog volje da se ostvari. On želi tu ženu. On je ubrzo i dobija. Tek da bi se od nje odmah nakon sklapanja braka rastao da bi bio poslat na front. Apolitičan i optimista, on če sa entuzijazmom krenuti na poziv svoje domovine. Ratne godine donose velike promene. Lena ce od Hansa tražiti dete da bi imala deo njega dok je on na frontu, a on ce, u međuvremenu, od veselog i osećajnog mladiča odrasti u šokiranog, pa uplašenog, pa razočaranog, pa otvrdlog , pa praznog i opustošenog čoveka. Taj ratni relikt će se vratiti kuci posle rata, poražen i duhovno, moralno i emotivno uništen. Upravo u vreme posleratne obnove, kad je zemlji i ženi potrebna snaga, ljubav, podrška i razmevanje, baš tada, kada se život nominativno vraća u normalnu kolotečinu, tek tada vidimo i razumemo šta je stvarna strahota rata u svojoj najdubljoj, nafilozofskijoj formi. Biti mrtav telom je mnogo manje tragično od biti mrtav duhom. 




Lena je kroz rat prošla kroz sve patnje koje neki civil moze da doživi u ratno vreme, nošena majčinskom snagom i ljubavlju kao na leptirovim krilima. Ona je prigrlila svoje majčinstvo i u njemu našla utehu i snagu za svaki naredni korak. Kroz rat, ona je u svom detetu videla nezaustavljivu silu koja je nosi napred bez predaha i bez roptanja. Ponosna i srećna, ona je dočekala mirno doba uzdignute glave i neoštećenog duha. 


Eva Mattes


Sve to, da bi nakon rata, morala da se povinuje tradicionalnim vrednostima, da od Žene i Majke postane bleda senka sopstvene snage, lišena osećanja vrednosti i svedena na marginalnu figuru. Kao sto će se videti u filmu, njena patnja je evidentirana fizičkim poremećajem koji u nama može da probudi mnoštvo alegorija o sveprisutnoj ljudskoj i nacionalnoj patnji.

Redak biser nemačke kinematografije, nepravedno zapostavljen i ućutkan, bas kao i glavni ženski lik u njemu.

kaliopa

LinkWithin

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...